MA Tamara Željski
Filološki fakultet, Univerzitet u Beogradu

Osnivanje

Apstrakt: U radu se objašnjavaju ključni razlozi zbog kojih savremene informacione tehnologije zauzimaju važno mesto u unapređenju bibliotečke delatnosti. Ukazano je i na mesto i ulogu današnjih bibliotekara u primeni takvih tehnologija, a sve u cilju unapređenja kvaliteta i mogućnosti za efikasnije sticanje najrazličitijih znanja, i to u globalnim razmerama. Takođe, dat je i kratak osvrt na pozitivne efekte procesa digitalizacije pisane kulturne baštine.
Ključne reči: biblioteke, savremene informacione tehnologije, digitalizacija, kulturna baština.

Savremeni svet se već duže vreme nalazi u eri globalnog informatičkog društva, koje prodire u ekonomske i kulturne segmente života, šireći granice naših saznanja o društvu i svetu koji nas okružuje. Masovna upotreba računarske tehnologije dovela je do toga da se veći deo podataka javlja u elektronskom obliku, koji se čuvaju i koriste kao deo različitih informacionih sistema i mreža, softvera i multimedijalnih proizvoda. Drugim rečima, čovečanstvo u značajnoj meri pretvara svoja znanja u digitalni oblik.

Biblioteka predstavlja trezor najrazličitijih izvora informacija i obezbeđuje pristup njima. Razvoj kulture je diktirao formiranje bibliotečkih fondova i vrste usluga biblioteka. Od glinenih tablica do savremenih elektronskih izdanja, računarskih sistema i sredstava komunikacija, biblioteka je prešla dugačak put preobraženja, a svaki korak je bio uslovljen potrebama i mogućnostima savremenog društva. Vrtoglav razvoj telekomunikacionih sistema i mreža neizbežno utiče kako na društvo uopšte, tako i na pojedinačne sfere njegove delatnosti. Samim tim i biblioteke ne mogu a da na sebi ne osete taj pritisak i da se u tom slučaju ne prilagođavaju novim zahtevima.

Nove tehnologije proizvodnje i pohranjivanja informacija izazvali su intenzivan rast elektronske produkcije. Ta tendencija ne samo da se nastavlja, nego sve veći broj izdavača i informacionih centara prelazi na elektronska izdanja. „Podaci govore da studenti biblioteke ocenjuju veoma nisko kao relevantne za njihov rad: najviše (više od 60 %) koriste velike pretraživače, onlajn biblioteke i tek potom tradicionalne biblioteke”1 . Biblioteke ne mogu da ignorišu narastujuću produkciju elektronskih publikacija, već i same postaju generatori elektronske kolekcije.

U novoj informacionoj sredini akademske biblioteke postaju neophodan element u sistemu naučnih komunikacija, jer značajan deo elektronske naučne produkcije može, a ponekad čak i neizbežno mora da prođe kroz biblioteku, koja obezbeđuje njenu katalogizaciju, sistematizaciju, pohranjivanje i korišćenje. Posrednička uloga bibliotekara je rukovođena pre svega kvalitetom informacija i njihovim značajem za naučnoistraživački i stručni rad. Kao primer možemo uzeti „komisiju za bibliotečko-informacionu delatnost u Velikoj Britaniji koja je navela sledeća najvažnija pitanja:

  • Sadržaj: digitalizovani tekst, slike, zvuk i sve integrisaniji miltimedijalni paketi čuvaju se u ličnim, lokalnim, regionalnim, nacionalnim ili međunarodnim bazama podataka, zajedno sa indeksima, katalozima i opisima koji omogućavaju lociranje sadržaja.
  • Povezanost: personalni računari, lokalne mreže, regionalne i nacionalne mreže, međunarodne veze, zajedno sa usmerivačima i programskim sistemima koji mrežni saobraćaj upućuju u pravom smeru.
  • Stručnost: veštine – i korisnika i stručnih posrednika – potrebne da se pribave i koriste umrežene informacije“2.

Osim toga, treba dodati i da „drugi tipični zadaci bibliotekara uključuju: rad na bibliografijama, koordinaciju biblioteka za nastavu, međubibliotečke pozajmice, održavanje vertikalnih fajlova”3 . Skoro svi istraživači dolaze do istog zaključka da će „bibliotekari opstati, pa čak i napredovati, ako su u stanju da kombinuju tradicionalne vrednosti sa novim izazovima i sredinama“.4U tom smislu se može zaključiti da parmanentno praćenje tehničkih inovacija i sveukupno usavršavanje bibliotekara danas podrazumeva:

  • „povezanost s različitim grupama korisnika i praćenje njihovih informacionih potreba;
  • povezivanje relevantnih informacionih izvora, njihovo objedinjavanje u preglednu celinu: koji izvori postoje i koji su dostupni u biblioteci i van nje, a koji mogu biti važni za naučni rad;
  •  
  • stvaranje predstave o biblioteci kao o mestu gde se stiču značajna umeća koja omogućavaju poznavanje informacionih izvora, prepoznavanje resursa neophodnih u naučnoistraživačkom radu i njihovo kvalitetno korišćenje”5.

U kontekstu uloge novih tehnologija u očuvanju kulturne baštine treba apostrofirati njenu digitalizaciju, koja predstavlja važan proces, sa kapacitetom da utiče na kulturni razvitak jedne zemlje, budući da podrazumeva zaštitu njenog kulturnog nasleđa. Zahvaljujući digitalizaciji, veliki broj raritetnih i teško dostupnih publikacija, koje su od posebnog naučnoistraživačkog i kulturnog značaja, pri čemu mnoge od njih predstavljaju i jedine štampane primerke, postaje dostupan svim zainteresovanim korisnicima širom sveta. Primera radi, u eri potpune dominacije interneta kao sredstva komunikacije među ljudima i njegovog sve većeg korišćenja prilikom bavljenja humanističkim naukama, digitalizacija srpskih starih i retkih knjiga pozitivno će uticati na promociju kulturne baštine naše zemlje u inostranstvu i pospešiti razmenu intelektualnih dobara sa naučnicima zainteresovanim za ovu literaturu. Kao direktna posledica ovog pozitivnog iskoraka u našem bibliotekarstvu očekuje se kvalitativni i kvantitativni porast naučne produkcije na teme na koje se odnose ove knjige. Pri tome treba imati u vidu da se „digitalno predstavljeni podaci lako obrađuju i pohranjuju, a skup tehnika i uređaja koji služe za njihovo pohranjivanje i obradu naziva se informaciona tehnologija”.6

Digitalizacija podrazumeva i stručni klasifikaciju publikacija iz bibliotečkog fonda od strane ovlašćenih lica i njihovu profesionalnu pripremu za sledeću fazu, koja se odnosi na konverziju njihovog sadržaja iz štampanog u digitalni, tj. elektronski oblik, pri čemu u njoj, pored bibliotekara, učestvuju i eksperti za informacione tehnologije. Završna etapa opisanih aktivnosti podrazumeva postavljanje dobijene baze podataka na zvaničnu internet prezentaciju određene institucije, čime je u potpunosti čini dostupnom krajnjim korisnicima. „Postupku digitalizacije prethodi rešavanje niza pitanja koja se mogu svrstati u nekoliko kategorija:

  • Osnovna ili strateška pitanja (koje se vrste knjiga mogu delotvorno koristiti u elektronskom obliku)
  • Pitanje upravljanja zbirkama (kako biramo građu za digitalizaciju potrebnu korisnicima)
  • Pitanje licence i finansiranja (kako se sadržaj licence za digitalnu građu odnosi prema kupovini štampanih knjiga i časopisa, kako rasporediti finansijska sredstva)
  • Korisnička pitanja (kako će korisnici koristiti digitalnu građu i nove usluge koje slede)
  • Tehnička pitanja (kakav će hardver i softver biti potrebni za digitalizaciju)
  • Pravna pitanja (taštita autorskih prava) Zakoni o zaštiti autorskih prava većinom su različiti u pojedinim zemljama i o tome treba voditi računa pri odabiru, digitalizaciji i određivanju pristupa građi”7.

Prema Brofiju, „pragmatično viđenje budućnosti jeste da će najverovatnije većina biblioteka u doglednoj budućnosti – što i nije toliko daleko – zasnivati svoje usluge na mešavini fizičkih objekata (knjige, štampana periodika, videotrake, i sl.) i elektronskih stvari (veb stranice, informacione usluge na daljinu, i sl.). Zbog toga će se prostupi koji naglašavaju važnost menadžmenta i prižanja usluga „hibridne biblioteke“ pokazati kao najkorisniji. Zamisao hibridne biblioteke je veoma važna upravo zato što naglašava da u stvarnom svetu može i mora zajedno da se upravlja i tradicionalnim i digitalnim izvorima informacija“. 8

Po teoretičaru Armsu, sledećih osam principa su važni za razvoj digitalnih biblioteka:

  • „tehnički preduslovi koji su u sklopu pravnih i društvenih okvira;
  • razumevanje koncepta digitalnih biblioteka ograničeno je terminologijom;
  • osnovna arhitektura treba da bude odvojena od sadržaja koji se čuva u bibliotekama;
  • imena i identifikatori su bazni elementi za izgradnju digitalnih biblioteka;
  • objekti digitalnih biblioteka su više od skupa bitova;
  • objekt digitalne biblioteke koji se koristi različit je od objekta koji je pohranjen;
  • smeštajni kapaciteti moraju da se staraju o informacijama koje čuvaju;
  • korisnici žele proizvode duha, a ne digitalne objekte”9.

Dobijanje najrazličitijih informacija putem informaciono-komunikacionih tehnologija postalo je svakodnevica savremenog čoveka, čije sticanje novih znanja u velikoj meri bukvalno zavisi od njih. Termin „umreženo učenje“ može se upotrebiti da označi sve metode podučavanja koji se oslanjaju na informacione i komunikacione tehnologije.10 To podrazumeva izvesnu meru on-line interakcije, kao deo procesa učenja.

Postoje mnoge funkcije koje biblioteke mogu obavljati u XXI veku, ali će uvek na prvom mestu biti ona najmoćnija, tj. uloga informacionog posrednika unutar zajednice, koji odlično poznaje univerzum informacija. Istovremeno, digitalno nasleđe uskoro će postati glavni informacioni faktor u očuvanju ne samo kulture i nauke, već i samog čovečanstva. Glavni cilj digitalne baštine kao nasleđa u celini jeste da zaštiti i očuva objekte koji su po svojoj prirodi unikatni.

Informacione tehnologije prižaju ranije neslućene mogućnosti neograničenog skladištenja podataka i slobodnog pristupa njima. Živimo u vremenu kada je računar postao glavna spona između čoveka i informacije, a u svom ekstremnom i društveno nepoželjnom obliku i između čoveka i čoveka.

Literatura

  • Brofi, Piter: Biblioteka u dvadeset prvom veku, Beograd, Klio, 2005.
  • Low Kathleen, „The Roles of Reference Librarians: Today and Tomorrow“, Reference Librarian, no. 54, RQ, Vol. 36, No. 3 (SPRING 1997), pp. 476-477
  • Nastić O., „Pojam i značaj digitalizacije kulturne i naučne baštine“, Digitalizacija kulturne baštine, Knj. 1, Beograd, Filološki fakultet, 2012.
  • Popović A., Antonić S., Stolić D., „Edukacija, digitalni repozitorijumi i otvoreni pristup“, Digitalne biblioteke, digitalni repozitorijumi, digitalne prezentacije, Knj. 2, Beograd, Filološki fakultet, 2012.
  • Cardina Christen, WicksSource Donald, „The Changing Roles of Academic Reference Librarians Over a Ten-Year Period“, Reference & User Services Quarterly, Vol. 44, No. 2, 2004, pp. 133-142.

Prevod: Radmila Carević
višibi bliotekar, rukovodilac Informativno-pozajmnog odeljenja UBKG

THOMPSON, James

A history of the principles of librarianship / by James Thompson. – 1st ed. – London : Clive Bingley ; Hamden, Conn. : Linnet Books, 1977. – 236 str. ; 23 cm

 

Bibliografija: str. 226-227. – Registar.

ISBN 0-208-01661-9 (Linnet)

ISBN 0-85157-241-3 (Bingley)

 

02(091)

COBISS.SR-ID 514543253

Džejms Tompson

Istorija načela bibliotekarstva
Prevela: Radmila Carević
višibi bliotekar,
rukovodilac Informativno-pozajmnog odeljenja UBKG

Predgovor
Imao sam, prvobitno, nameru da razmišljanja o ovoj pustolovini kroz istoriju biblioteka potkrepim tvrdnjom da ona nije bila inspirisana bilo kakvom „antikvarskom“ ili znatiželjnom pobudom. Otkrio sam da su, bez izuzetka, mnogi moji prethodnici u struci izneli slične primedbe. Džon Vilis Klark (John Willis Clark) izrazio je nadu da će njegov esej „Briga o knjigama“ (The care of books), koji govori o istoriji biblioteka i njihovom opremanju, biti u službi čovekovog interesovanja za datu materiju. Irvin Rejmond (Irwin Raymond) je svojim radom „Počeci engleske biblioteke“ (The origins of the English library) težio da istoriju biblioteka pojasni uz razvoj naše civilizacije. I kao zaključak, Tomas Keli (Thomas Kelly) započinje svoju ,,Istoriju javnih biblioteka u Velikoj Britaniji: 1845-1975” (A history of public libraries in Great Britain: 1845-1975) citirajući Pirsa Batlera (Pierce Butler): „Bibliotekarstvo, kakvo znamo, može biti u potpunosti shvaćeno samo razumevanjem njegovih istorijskih početaka“.

Moja namera je iskrena. Nastojim da postavim istorijske osnove u modernoj teorji bibliotekarstva. To, samim tim, čini ovo delo nekom vrstom parnjaka mojoj „Moći bibliotekarstva“ (Library power), objavljenoj 1974. godine. Knjiga „Moćbi bliotekarstva“ predstavljala je pokušaj da se promoviše filozofija bibliotekarstva, koja je, premda nova, postavljena na nekim dobro utvrđenim načelima. Vremenom sam osetio da, što je duže i detaljnije istraživanje istorijskog razvoja glavnih načela bibliotekarstva, tako će i doprinos stručnoj literaturi biti važniji i vredniji. Zbog toga je i ovo delo.

Struktura knjige je jednostavna. Prvo poglavlje je u opšteno i uvodno, a poglavlja koja potom slede, bave se odvojeno, ali ne nužno odvojeno, određenim aspektom bibliotekarstva. Iako su reference sortirane nakon svakog poglavlja, ja sam ipak, na kraju knjige, uveo bibliografski siže onih radova čija mi je pomoć bila važna.

 

PRVO POGLAVLJE

Prva načela

Biblioteke u svetu postoje više od dvadeset pet vekova. Velika Aleksandrijska biblioteka već je na veliko „bujala“ dve hiljade godina pre Hristovog rođenja i, neverovatno, da ne postoji nikakva preteča ,,modernih” i jasnih načela na kojima je ona ponikla i koja su se, potpuno uobličena, ubrzano razvijala. Mnogo pre Aleksandrijske biblioteke, u Ninivi, za vreme vladavine Asurbanipala (668 p.n.e-626 p.n.e.), postojala je biblioteka od nekoliko desetina hiljada glinenih pločica koja je bila tako dobro uređena i razumljiva kao kakva nacionalna biblioteka modernog doba.

Toliko dugo je točak vremena obavijen postojanjem biblioteka da se mora primetiti da su glavna načela bibliotekarstva do sada izvanredno uređena. Samo neko ko je skroz neupućen bi, stručno rečeno, krenuo sa ponovnim izumom točka. Naprotiv, sledi da će odluke bilo kojeg bibliotekara, čak i u očigledno zamršenim situacijama, ići u korist prvim načelima, odnosno njihovom povratku njima. To je, nakon svega, činjenica da mi naše živote temeljimo na prethodnim iskustvima i da možemo da predvidimo budućnost samo na osnovu delovanja u prošlosti. Kao što je pre nekoliko godina H. M. Cashmore napisao (1): „Svi dobri radnici cene stečena znanja drugih. Zahvalni su na onome što su njihovi najprimitivniji prethodnici radili i obavljaju svoje dužnosti pametnije i efikasnije ukoliko su izučili stadijume razvoja njihovih veština“. Cashmore-ove primedbe nastale su iz konteksta istorije katalogizacije. Bervik Sejers (Berwick Sayers) (2) izneo je potpuno istu zamisao u pogledu istorije bibliotečkih klasifikacionih šema, sa naglaskom na „očiglednu potrebu razumno potkovanog bibliotekara da poznaje istoriju intrumenata koje svakodnevno koristi“. I Lorens S. Tompson (Lawrence S. Thompson) (3) odlazi daleko u razmatranju istorije bibliotekarstva kao „neprocenjive pomoći budućim generacijama u njihovom pokušaju da se izbegnu greške iz prošlosti“.

Dok je istina da bibliotekari moraju da grade na iskustvima vlastite prošlosti, na žalost, takođe je istina da razvoj biblioteka i bibliotekarstva nije predstavljao neku vrstu evolutivnog procesa kako bi i biblioteke i bibliotekarstvo bilo sve bolje i bolje. Neki „primitivni prethodnici“ bili su izuzetno delotvorniji od svojih sledbenika u onome što su radili; i ne radi se samo o „greškama iz prošlosti“ na kojima bibliotekar može da uči, već i o zanemarenim i nepriznatim uspesima takođe. Često ali i ne često, naši prethodnici, svojim načinom izražavanja, poznaju pravu putanju: tačku gledišta koju je, jasno i precizno u svojoj knjizi o katalogizaciji i njenim metodama, izrazila D. M. Noris (D. M. Norris) (4): „Pojam Istorije ukazuje na evolucioni ili postepeni razvoj, ali to nije slučaj sa katalogizacijom; antički narodi bili su vešti u umetnosti kao i mi danas, ali su njihove metode bile drugačije. Tako je kroz godine, a samim tim to nije istorija već razmatranje metoda koje su korišćene za sastavljanje lista knjiga“.

Nešto bolje zapažanje ponuđeno je od strane E. A. Sevidža (E. A. Savage) (5). Sevidž iznosi teoriju „pomračenja“ s opažanjem sledećeg: budući da je tehnologija bibliotekarstva sužena i ograničena, „bibliotekar entuzijasta marljivo traga za novim idejama ali retko neku otkriva. Polica sa slobodnim pristupom je najstarija od svih ideja. Klasifikacija knjiga je srednjovekovna, verovatno veoma stara metoda. Sistematski katalog, oko kojeg se kao tračare uporno prepiremo trideset do četrdeset godina unazad, postojao je u XV veku, i Bodli (Bodley) i njegov bibliotekar Džejms (James) raspravljali su se, u ranom jakobinskom dobu, oko predmetne katalogizacije žestoko kao i mi, ali mnogo pristojnije.

Uzgred rečeno, Džejms je toliko tvrdoglavo insistirao na vrednosti predmetne katalogizacije, kako samo neki savremeni bibliotekar ume! Sačinio je takav katalog i to dobar u sklopu Bodlijanske biblioteke i njegov rukopis danas u Oksfordu može videti svako ko je zainteresovan. U jednom momentu preporučena literatura i koopeartivna katalogizacija za mene su bili novena, dok nisam otkrio da su monasi iz samostana Grey Friars koristili obe metode u XIII veku.

A knjigoveštvo: kakav je napredak tu načinjen? Neobični zapisi o povezivanju knjiga nalaze se u katalozima manastirskih biblioteka, ali katalog u Leičester E-bibiblioteci opisuje metode koje danas koristimo za neke knjige koje želimo najpažljivije da zaštitimo. Istina je da glavni procesi u bibliotečkoj upravi podležu periodičnim pomračenjima. Pomaljaju se iznova svetla iz tog pomračenja i sijaju nad nama neko vreme a onda opet izblede do tame. Gubimo i vraćamo ideje, borimo se protiv njih, prepuštamo im se i zaboravljamo ih još jednom.

Naredna poglavlja ovog dela zapravo utvrđuju jačanje i slabljenje glavnih ideja koje su karakterisale bibliotekarstvo; i neverovatna je činjenica da, pored trenutnih i nekadašnjih “pomračenja”, osnovna načela bibliotekarstva proističu, jasno i nepobitno, iz naše duge istorije. Dobre ideje ostale su dobre ideje na osnovu stvarnih, čak statističkih dokaza. Loše ideje su podjednako prepoznatljive.

Arthur E. Bostwik (6), u svojoj knjizi ,,Američka narodna biblioteka” (The AmericanPublic Library), izložio je da: “iako tok razvoja bibliotekarstva nije bio praćen predugo i nije zadobio čudan preokret, ipak povrh svega, on je bio zdrav i u smeru potvrđene prednosti”.

Prethodne primedbe kao da ukazuju na mogućnost utvrđivanja jasne i dobro posvedočene filozofije bibliotekarstva, a čitalac mora da prosudi o vrednosti ovih hipoteza tako što će razmotriti dokaze koji su ponuđeni u narednim poglavljima.

Pređašnji pisci nisi bili toliko uvereni ali su ipak bili svesni mogućnosti. D.M. Noris, pozivajući se na svoj raniji rad tvrdnjom da katalogizacija nije istorija već nekritičko razmatranje koje nije evolutivno, zaključuje svoj rad jasnim i praktičnim izveštajem o glavnim načelima koja su “nadležna” za stvaranje bibliotečkih kataloga.

Sevidž, takođe, neko bi zaključio, predočava sledeće: ,,U slučaju da su se metode i tehnike bibliotekarstva koje su bile zadovoljavajuće u ranijim vremenima, ponovo pojavile kao zadovoljavajuće u našem vremenu, onda i neka prepoznatljiva zadovoljavajuća načela moraju da postoje.” Ostali pisci, iako prihvatajući da se izvestan stepen skladnosti sada može otkriti u načelima koja upravljaju bibliotekarstvom, prave grešku verujući da taj sklad postoji samo u proteklih sto godina. U ,,Istoriji bibliotekau Velikoj Britaniji i Severnoj Americi” (A history of libraries in Great Britain and North America) Alfreda Pridika.

 

[Nastavak u sledećem broju]

Prevod: MSc Oja Krinulović
Univerzitetska biblioteka „Svetozar Marković“

 

Robert Fox

Digital libraries: the systems analysis perspective

OCLC Systems & Services:
International digital library perspectives
Vol. 28 No. 4, 2012
pp 170-175

 

Abstrakt

Cilj – U ovom tekstu je proučena uloga biblioteka pri opisu, organizaciji i skladištenje podataka koji su od suštinskog značaja za istraživanje.

Dizajn/metodologija/pristup – Ova rubrika je pre svega deskriptivna, ali je takođe proučena i literatura da bi se razumeli trendovi u ovoj oblasti.

Saznanja – Biblioteke imaju značajnu ulogu u očuvanju podataka koji se odnose na istraživačke radove na univerzitetima.

Praktične implikacije – Biblioteke imaju značajnu šansu da postanu vodeći mehanizam u važnoj oblasti očuvanja istraživačkih podataka.

Originalnost/vrednost – Biblioteke mogu igrati značajnu ulogu u uspostavljanju uređenih strategija i procedura koje se odnose na očuvanje i organizaciju važnih istraživačkih podataka, što je sve veći problem u istraživačkim institucijama, a polako postaje i „akutna“ potreba.

Ključne reči: Upravljanje podacima, Očuvanje podataka, Digitalne biblioteke, Upravljanje podacima

 

Digitalna emancipacija

Kamen temeljac moderne civilizacije je industrija. Kapacitet da se sirovine transformišu u korisne proizvode se postepeno povećavao tokom prethodnih četiri stotine godina. Zapanjujuća je činjenica kojom brzinom se dolazilo do novih izuma samo u 20. veku, pomoću kojih se vršila transformacija sirovina u veoma efikasnim procesima. Fascinantno je posmatrati dokumentarne filmove o demonstraciji načina na koji se proizvode određeni proizvodi, koje obično uzimamo zdravo za gotovo, od najosnovnijih proizvoda do kompleksnih komponenata i mašina. Ove mašine se formiraju od fundamentalnih elemenata poput peska, drveta, kamena, metala koji se nalaze u prirodi,itd.

Iako uzimamo zdravo za gotovo ono što možemo kupiti robnoj kući, pri prvom pogledu na proizvodnu liniju postaje uočljiv veoma precizan proizvodni proces, na primer proizvodnja čizama otpornih na vatru, koji zahteva obimnu i detaljnu analizu ne samo proizvodnog procesa, već i složenog procesa automatizacije koji mora postojati da bi se obezbedilo da je proizvod najvećeg kvaliteta. Dok su povremene nezgode neizbežne, ništa manje od neverovatnog nije videti ovaj gotovo besprekoran proces iznova i iznova, koji nešto amofrno prevodi u prepoznatljiv proizvod pri završetku procesa.

U oblasti akademske i društvene zajednice, biblioteke imaju analognu ulogu koja se odnosi na podatke. Kada govorimo o podacima zapravo mislimo na dva primarna tipa podataka: metapodatke i same primarne elemente ( bilo da su u digitalnom obliku ili digitalni „surogati“ i derivati). Podaci su na mnogo načina „sirovina“ sa kojom radi biblioteka, odnosno biblioteke su na neki način „stjuardi” koji navode korisnike kroz sve veći i veći broj podataka. Do pre nekoliko decenija, ova odgovornost je odgovarala prvenstveno menadžmentu za metapodatke, iako su se oni nalazili u analognom prostoru, odnosno u knjigama, katalozima, vertikalnim sistemima skladištenja podataka i u mikforilmu/mikrografiji. Organizacija i opis primarnih elemenata (artifakata, poput kodeksa) je vođena i nastavlja da bude vođena stvaranjem i održavanjem metapodataka. Doduše, ovi tipoovi metapodataka dokazuju da moderne, posebno akademske biblioteke postaju sve kompleksnije i fleksibilnije. Ipak, metapodaci kao primarna kategorija podataka koje biblioteka svakodnevno obrađuje, nastavljaju da budu centralna figura operacija u okviru biblioteke. Druga kategorija podataka, primarni objekti, je sada postala značajan udeo u svakodnevnim operacijama u okviru biblioteke. Kao što je ranije ukazano, većina elemenata sa kojima su rukovale biblioteke je sada prenesena u digitalni oblik, tako da su digitalni elementi referentna tačka. Pošto takođe očuvavaju kulturno nasleđe i informacije, održavanje i skladištenje ovih primarnih digitalnih objekata zahteva mnogo više internog planiranja, u poređenju sa istim operacijama vezanim za fizičke objekte.

Kako se biblioteke bave skladištenjem i “proizvodnjom” oba tipa podataka, planiranje vezano za skladištenje i pristup podacima postaje sve složeniji proces. Ipak, na tom putu prelaska sa materijalnog na digitalno, bibliotekari su bili prvi i najbolji skladištari metapodataka. Upravljanje i distribucija metapodataka je imala interesantnu istoriju. U jednom smislu, deskriptivni metapodatak je forma intelektualne svojine, slično bilo kojem elementu koji zahteva detaljnu analizu. Sa druge strane, to je takođe nešto što će se deliti između različitih organizaacija. Dok je vlasništvo nad metapodacima interesantno pitanje, ono “bledi” u poređenju sa problemima koji se odnose na primarne podatke. Upravljanje podacima je dodatno učinilo situaciju složenom, posebno kada je u pitanju analiza i pristup podacima i objektima. Upravljanje digitalnim pravima i licenciranje se konstantno menjaju, a to ima značajan uticaj na upraljanje ovim materijalom, na skladištenje, kao i na vlasništvo nad istim.

Ovaj problem je posebno izražen u stvaranju digitalnih sadržaja. Ako određen sadržaj ne može biti arhiviran u formi papirnog dokumenta, i onemogućen je pristup licenciranim ili otvorenim časopisima, vlasništvo nad ovom digitalnom imovinom dolazi u prvi plan. Predložena su rešenja koja ublažavaju ovaj vid gubitka, ali biblioteke moraju aktivno da se finansijski obavezuju za časopise, a ti troškovi su veći od prostog pristupa sadržaju časopisa. Usluge garantovanja i “peer to peer” mehanizama arhiviranja (npr. LOCKSS i Portico) ne rešavaju ovaj problem u potpunosti i ponekad stavljaju biblioteke u nezavidnu poziciju odlučivanja vezanog za ponovno omogućavnje pristupa sadržajima, ako je to podesno. Usluge rezimiranja i indeksiranja su takođe “nadzornici” metapodataka, i licenciranje za pristup ovim metapodacima opet naglašava prirodu intelektualne svojine u odnosu na metapodatke.

Načini na koji biblioteke pristupaju i koriste obe kategorije podataka su postali sve više kompleksni, a ipak oni mogu biti podeljeni na tri glavne oblasti. Prva je naravno tradicionalni metod, u kojem biblioteke legalno i fizički poseduju određene objekte. Objekat je deo bibliotečke kolekcije, ali za digitalne objekte se način pristupa razlikuje u poređenju sa fizičkim objektima. Objekti su skladišteni u nekom obliku digitalnih medija, koje su obično locirane u okviru granica matične institucije. Dakle, održavaju se i čuvaju na adekvatan način u digitalnom obliku. Druga kategorija je neki vid hibridnog pristupa. U ovom pristupu, metapodaci ili objekt podataka su zapravo u vlasništvu biblioteke, ali su skladišteni i čuvani od strane druge organizacije koja može biti prodavac, član konzorcijuma, ili vladina organizaija. U trećoj kategoriji, biblioteka jednostavno licencira pristup ovim tipovima podataka, ali nema vlasništvo nad njima. Onog trenutka kada se prekine sporazum o licenciranju, gubi se i pristup podacima.

 

“Srž” usluga

Moderna biblioteka (nasuprot drevnim bibliotekama ili srednjovekovnom konceptu biblioteke kao skladištu literature) služi kao prenosnik informacija, i tokom vremena postaje bogat skup usluga koje se pružaju da bi se omogućilo lociranje orgovarajućeg sadržaja i razlikovanje kvaliteta sadržaja koji pronalaze. Kako je potražnja za sveprisutnim informacijama sve veća, biblioteke moraju da se odreknu direktne administracije nad metapodacima, kako bi omogućili automatizaciju prodavaca koji sada konsoliduju pristup metapodacima preko arhitektura „softver kao usluga“, zasnovanih na cloud-u. Za manje institucije ovo je često neophodno usled prilagodljivosti i finansijskih ograničenja. Ipak, u većini slučajeva, ono što se nudi bibliotekama je usluga „ključ u ruke“, koja je fizički i logički odvojena od svakodnevnog radnog procesa. Podaci sada pokreću praktično sve usluge koje pruža biblioteka, i ta suštinska uloga podataka na neki način predstavlja ironiju, odnosno umanjuje mogućnosti IT profesionalaca da utiču na sadržaje, i načine na koji se ovi metapodaci i povezane usluge pružaju.

Ne postoji ništa što je samo po sebi nepromišljeno o ovoj situaciji, a trenutno važi. Očigledno je da posedovanje automatizovanih sistema predstavlja značajno unapređenje ne-automatizovanih metoda, a ti sistemi mogu prosto da pružaju indekse koji ocenjuju relevantnost određenih institucija, ili kombinuju rezultate iz višestrukih izvora uključujući i sadržaje rezimiranja i indeksiranja teksta. Ipak, mora se priznati da su kompanije poput Google-a dokazale da imaju neposrednu sposobnost da proučavaju, upravljaju i direktno unapređuju algoritme, koji konstantno dobijaju informacije od feedback mehanizama koji su zasnovani na unosu podataka korisnika, i to je najuspešniji pristup. Automatizovani algoritmi, bez obzira koliko sofisticirani, mogu ići samo toliko daleko. U nekoj tački, moramo se složiti da je potreban ograničen unos čoveka da bi se dalje unapredila relevantnost rezultujućih skupova. I, kako je Google takođe dokazao, prosto opterećivanje indeksa ključnim rečima, koje služe kao pristupne tačke, nije dovoljno. Zapravo, bilo koji internet pretraživač koji je vredan pomena ignoriše takav pristup.

ITe stručnjaci su neko vreme bili svesni ovih činjenica. Ali i dalje, osim nekoliko značajnih izuzetaka, biblioteke nisu pretendovale da imaju pristup u algoritme za otkriavanje koji su korišćeni od strane prodavaca, niti smo mi kao profesionalci primorani na korišćenje podataka poslovne inteligencije, koje prodavci zasigurno sakupljaju. Jurisdikcija nad metapodacima i sistemima koji su izgrađeni da prikažu te pažljivo oblikovane informacije se obično ne posmatra kao partnerstvo između biblioteka i prodavaca. I kao i u većini slučajeva, institucije koje imaju više resursa su uložile više vremena u ceo proces, kako bi podigli kvalitet opisnih i tehničkih metapodataka.

Ipak, mi u okviru akademije se nalazimo na raskrsnici u smislu podataka. Institucije sada imaju stalnu potrebu za uslugama upravljanja podacima, a te potrebe daleko premašuju tradicionalne usluge biblioteka. Ovo važi ne samo u domenu metapodataka, već takođe i sa samim primarnim podacima. Potrebe istraživanja, posebno za nauku kao i druge oblasti, su spremne da premaše kapacitete biblioteka, i to u onim oblastima u kojima treba da asistiraju bibliotečkim uslugama. Agencije za finansijsku pomoć sada zahtevaju postojanje plana za upravljanje podacima, koji je oformljen od strane glavnih istraživača i koji mora postojati pre odobravanja sredstava. Obično su i sami istraživači fokusirani prvenstveno na sopstvene oblasti proučavanja, a ne na mehaniku upravljanja projektom. Dok su prethodne akademske biblioteke imale odgovornost za pristupačnost materijalima koji su potrebni istraživačima, sada se javlja prilika da biblioteke pruže podršku istraživačima pri procesu rada tokom celokupnog projekta. Takođe, ITe profesionalci su posebno podesni za asistiranje u projektima koji se odnose na arhiviranje podataka.

Postoji mnogo načina na koje se biblioteke pozicioniraju kako bi zadovoljili zahteve institucija, koje teže da budu na vrhu istraživačkih „škola“. Nacionalna Fondacija za Nauke u svom izveštaju koji se naziva „Sajberinfrastruktura – vizija za 21. vek“, naglašava da su biblioteke centar arhiviranja, čuvanja i analize istraživačkih podataka, i da su ove izjave učvršćene studijama koje je vršio ARL tokom pretodnih pet godina (Peters and Dryden, 2011). Primer načina na koji akademske biblioteke postaju proaktivne u ovom smislu jeste Distribuirani Institucioni Repozitorijum, koji je razvio Purdu Univerzitet, i druge škole poput Kornela i Georgia Tech-a imaju odgovarajuće tehnologije za pružanje inovativnih usluga u svojim bibliotekama (Peters and Dryden, 2011, p. 388). Pri pružanju ovih usluga je važno da se ima na umu da ove insitucije koriste jedistvene veštine kojima arhivatori i bibliotekari nastoje da reše probleme ne samo u oblasti katalogizacije i kategorizacije resursa, već takođe i problem u oblasti skladištenja i očuvanja digitalne svojine. Shvatanjem u potpunosti da resursi podataka u kontekstu istraživanja nisu monoiltni, biblioteke su postale sve spremnije na rukovanje heterogenim podacima poput multimedije, statističkih podataka i “sirovih” formata podataka.

Upravljanje podacima postaje obaveza za trenutne potrebe istraživanja. U svetu korporacija, standardi za upravljanje podacima postoje već neko vreme, pošto podaci koji se gomilaju u tim situacijama direktno odgovaraju fiskalnim interesima korporacije. Podrške, strategije zadržavanja, OLAP analiza i skladištenje podataka postaju od krucijalnog značaja u ovoj sferi. Akademski istraživači ipak ne poklanjaju toliko pažnje načinu na koji se njihovi podaci dugoročno skladište, pre svega zato što su usmereni na akademske dužnosti, objavljivanje i lične istraživačke interese. Obično se tek kasnije razmišlja o tome na koji način će se upravljati podacima (metapodacima i primarnim istraživačkim podacima), i u većini slučajeva se ovo poverava svršenim studentima, ili se koristi prost skladišni prostor kojem se zajednički pristupa. Ipak, zapanjujuće je koliko podataka se može akumulirati za samo jedan projekat, i u obično ni jedan od ovih podataka ne poseduje bilo kakvu organizacionu šemu. Takođe, malo pažnje se poklanja bilo kakvom tipu dugogodišnje vrednosti koje podaci mogu imati u budućnosti. U većini slučajeva, sve ovo se odbacuje posle završetka projekta.

 

Partneri u upravljanju podacima

Vraćajući se na dva tipa podataka koja su obrađena: metapodatke i primarne izvore podataka, važno je napomenuti da su metapodaci tradicionalno oblast ekspertize biblioteka, dok su primarni izvori podataka takođe oblast ekspertize biblioteka, uprkos činjenici da su artefakti u digitalnom obliku. Institucije sada shvataju da trebaju biti preduzete akcije u ovoj oblasti, jer je ovo predstavlja problem upravljanja i odgovornosti za univerzitete. Ranije su istraživački podaci obično bili u štampanoj formi, čime se zauzimalo mnogo kabineta i pisalo mnoštvo izveštaja pre publikacije. Ovo je primoralo istraživače da budu malo organizovaniji i da posvete pažnju količini podataka koji su akumulirani. Sada se većini istaživača čini da je skladišni prostor praktično neograničen resurs. Nije neuobičajeno za određene naučne projekte za zauzimaju terabajte, ili čak petabajte. Jasno je da ITe stručnjaci sami ne mogu organizovati tu ogromnu količinu podataka. Oni nisu u mogućnosti da na odgovarajući način analiziraju ove podatke, kako bi odlučili šta je značajno da se sačuva, kao i šta je značenje samih podataka. Prema tome, ako je očuvanje podataka od strane biblioteka uspešno, treba biti uspostavljeno partnerstvo između određenih subjekata, stručnjaka za metapodatke i članova istraživačkih institucija.

Trenutno se nalazimo u sred nečega što neki nazivaju „poplava podataka“. Kao što je prethodno ukazano, istraživači sada „proizvode“ velike količine podataka, i to ne samo u prirodnim naukama. Većina ovih podataka je zapravo korisna širim istraživačkim zajednicama. A ipak, u stanju u kojem se obično skladišti i čuva, većina ovih podataka ne može da se deli ili razume od strane onih koji nisu iz prve ruke upoznati sa projektom (Borgman, 2012). Ipak, potreba da se povrate određeni podaci i da im se lakše pristupi ponekad predstavlja element od vitalnog značaja za šire naučne poduhvate. Na primer, genetska istraživanja danas obično uključuju naučnike iz raznih delova sveta, koji su u stalnoj potrebi da dele kritične informacije u cilju daljeg unapređenja sopstvenog rada.

IT eksperti imaju uticaj u gotovo svakoj fazi akademskog istraživanja, usled sve rigoroznijih odredbi koje nameću Agencije za odobravanje finansijskih sredstava, akademske i istraživačke fondacije i sami univerziteti. Postoji mnoštvo oblasti koje zahevaju analizu ove oblasti, uključujući temu datog projekta, ciljeve projekta, način definisanja i opisivanja različitih podataka, sakupljanje i organizaciju podataka kako na fizičkom tako i na logičkom nivou, strategije zadržavanja podataka, prakse čuvanja podataka, itd. U većini slučajeva, može biti poželjno da se sačuva ono što može biti smatrano kratkotrajnim podacima, da bi u budućnosti istraživači mogli vršiti opsežnije analize, kao i da bi se videlo da li zaključci mogu biti izvedeni ili ne.

 

Ovo je u velikoj meri zanemarena oblast koju biblioteke moraju razmotriti na strateškom nivou. Ovaj problem u velikoj meri premašuje skladištenje informacija, ili nerazvijeno predraživanje podataka. Pored prilika koje pruža ovaj koncept takođe postoje i rizici, i da bi se zadovoljile ove potrebe mora preovladati preduzetnički duh. Neophodno je da biblioteke popune ovu “rupu”, a da ipak, pošto će asistirati istraživačkim ustanovama (naučnim i ne-naučnim), da izbegnu mogućnost gubitka podataka, što može uticati na kredibilitet matične institucije istraživača (Heidorn, 2011). Zadatak da se ubedi administrativno osoblje univerziteta koje je zabrinuto za instuticiona istraživanja neće biti lak, ali postaje problem koji ne može biti izbegnut, i osnove za poštovanje intelektualne svojine u bibliotekama već postoje i takođe predstavljaju jak argument.

 

Literatura

  • Borgman, C. (2012),”The conundrum of sharing research data”, Journal of the American Society for Information Science & Technology, Vol. 63 No.6, pp. 1059-78
  • Heidorn, P.B. (2011), Theemerging role of libraries in data curation and e-science”, Journal of Library Administration, Vol.51 No.7/8, pp. 662-72
  • Lage, K., Losoff, B. and Maness, J. (2011), “Recetivity to library involvement in scientific data curation: a case study at the University of Colorado Boulder”, portal: Libraries the Academy, Vol. 11 No. 4, pp. 915-37
  • Peters, C. and Dryden, A. R. (2011), “Assessing the academic library’s role in campus-wide research data management: a first step at the University of Houston”, Science & Technology Libraries, Vol. 30 No. 4, pp. 387-403

Dubravka Odalović
Centralna univerzitetska biblioteka – Podgorica

Sažetak: Članak se bavi predatorstvom u izdavaštvu naučnih publikacija u digitalnom obliku u otvorenom pristupu. Dr Džefri Bil (Jefrey Beall), bibliotekar Univerziteta u Koloradu, koji prikuplja i objavljuje podatke o predatorima u elektronskom naučnom izdavaštvu na svom blogu, smatra se njihovim relevantnim poznavaocem a njegov blog je pravo i prvo mesto za (negativnu) diseminaciju časopisa. U radu se dalje razmatra koncept predatorske prakse i dvojaka uloga autora kao korisnika “usluga” predatorskih izdavača ili kao žrtve prevare predatorskih časopisa. Istraživači snose odgovornost za odabir i diseminaciju naučnog časopisa za publikovanje rada. Zadatak nacionalnih naučnih i akademskih institucija je strateško planiranje i sprovođenje kontinuirane edukacije istraživača o mehanizmima zaštite i proveri relevantnih izvora o predatorstvu u naučnoj periodici u digitalnom obliku.

Ključne reči: otvoreni pristup, predatorski časopisi, Bilova lista (eng. Beall’s List), naučna komunikacija, akademska naučna zvanja

 

UVOD. U dugogodišnjoj i mukotrpnoj izgradnji akademske karijere i sticanju naučnih i akademskih zvanja, naučnicima, istraživačima i umetnicima, značajnu a često presudnu ulogu igra objavljivanje naučno-istraživačkih radova i umetničkih rezultata rada. Popularna krilatica Publish or perish11 koja označava broj objavljenih radova kod nas je upravo dostigla svoj zenit pa se čak smatra pokazateljem naučnog postignuća, što implicira da se sa “zenita” nema kud nego naniže. U ozbiljnoj svetskoj nauci ova je krilatica gotovo prevaziđena i zamenjena novom Be cited or die 12 , što bi trebalo da znači da je broj citata rada indikacija za naučni značaj ili barem zanimljivost rada. “Za razliku od produktivnosti, koja se tu svodi na meru aktivnosti…”, “Vrednovanje koje počiva na citiranosti validnije je i poštenije” (Šipka, 2001, p. 25).

U ovom veku, u ekspaniziji novih tehnologija kojima se naučne i sve druge informacije plasiraju istovremeno u bilo koji deo sveta, jedna profesija je postala prilično interesantna, a to je profesija bibliotekar. Zbog prirode posla bibliotekari se svakodnevno susreću sa ogromnom izdavačkom produkcijom koju njihovo izvežbano oko, češće um, smešta u odgovarajuće foldere koji se za potrebe naučne javnosti daljom analizom objavljuju u različitim citatnim ili bibliografskim bazama podataka. Značaj objavljenog rada svedoči o uspešnosti naučnog rada istraživača a navođenjem afilijacije na osnovu koje se, pored ostalih kriterijuma, institucije rangiraju i pozicioniraju na odgovarajućim svetskim listama svedoči i o uspešnosti te institucije u određenoj oblast (Filipi Matutinović, 2014). Danas se, pored visokoškolskih i drugih bibliotekara, svaka iole informatički pismena, zainteresovana osoba može informisati o naučnoj produkciji nekog univerziteta, institucije ili naučnika. Sve je pretraživo i prema tome “može se pronaći”. Komercijalne baze su nešto teže dostupne, no mora se računati na naše uobičajene tehnike snalaženja, što ilustruje opcija u kvizu “pozovi prijatelja”, recimo.

Kraj predugog uvoda nas ciljano vodi do jednog bibliotekara koji je iznimno bitan za naučnu izdavačku produkciju celog sveta. Radi se bibliotekaru i istraživaču Univerziteta u Denveru, Kolorado, dr Džefri Bilu (Jeffrey Beall). Dr Bil zna mnogo, ako ne i sve o izdavačima naučnih časopisa u otvorenom pristupu (eng. open access 13 ), regularnim a posebno neregularnim, sumnjivim, u bilo kom delu sveta. O tome piše na svom blogu (https://scholarlyoa.com, 2016). Dr Bil na svom blogu objavljuje spiskove, “Bilovu listu” eng. Beall’s List) časopisa i izdavača za koje postoji opravdana sumnja da se bave objavljivanjem naučnih radova isključivo sa ciljem ostvarivanja profita. Sumnjivi časopisi i izdavači nazivaju se predatorskim (Beall, 2012, p. 179) a mogu se podeliti u (barem) dve osnovne grupe čija je zajednička osobina ostvarivanje profita na osnovu naplate naknade za obradu članka (eng. “article processing charges (APCs)” (Berger, Cirasella, 2015, p. 132), upitnog kvaliteta, koji prevazilaze troškove izdavača. Naknada za obradu članka (ili kod nas uvreženi izraz „kotizacija“14 ) nije karakteristika samo predatorskih časopisa u otvorenom pristupu, već je to uobičajena pojava i u praksi renomiranih izdavača koja služi za pokrivanje različitih troškova, a posebno u oblastima u kojima se istraživanja finansiraju donacijama. Ipak, publikacije u otvorenom pristupu podložnije su zloupotrebama, zbog kojih ih prati neosnovano negativan publicitet.

Predator podatke i stručne reference potencijalne žrtve pronalazi najčešće na internetu. Viktimizacija istraživača počinje tako što predator uspostavlja kontakt sa potencijalnim autorom pozivom na saradnju i publikovanje ili učeće u uređivačkom odboru časopisa. Opcija analogna prevari od strane predatorskih izdavača je autorovo namerno objavljivanje rada u ovakvim časopisima, pri čemu je bitno naglasiti da se metoda “da se “ini” ne dosete” koristi, mada ne isključivo, u zemljama skromnih ekonomskih mogućnosti koje nemaju pristup skupim citatnim bazama podataka i gde se provera regularnosti i tačnosti dokumentacije o radu pri izboru u zvanje ili pri konkurisanju za projekte ne može okarakterisati kao pažljiva i dosledna. Ova vrsta “poremećaja” prvenstveno ima za cilj dobijanje odgovarajućeg statusa i prihoda, dok su naučni interesi u drugom planu (Le Koadik, 2005).

DRUŠTVENI OKVIR. Ovako kompleksan poredak stvari/stvarnosti u izdavaštvu otvara potrebu pregleda različitih problema koji se odražavaju na mogućnosti i izbor načina prezentacije naučnih rezultata (komercijalni i otvoreni pristupi nauci), često u zavisnosti od toga odakle dolaze. Naučni i nenaučni diskrusi publikovanja u nauci sadrže vrednosne dileme koje sublimiraju, ako ne nepremostive, onda ozbiljne razlike u razvoju nauke i nauci na globalnom nivou u odnosu na nauku prostora zemalja u razvoju:

  • nejednak (različit 15) ekonomski, tehnološki i društveni razvoj uslovljava neujednačeno ulaganje u nauku;
  • prema modelu “potrošačkog društva” sve ima svoju cenu i svoju vrednost, pa i naučna produkcija. “Naučna produkcija i izdavaštvo postali su industrija, kao i rad profesora i naučnih istraživača…” (Ljubanović, p 12);
  • distinkcija u nauci – nauka civilizacijski superiornih i najrazvijenijih zemalja sveta često se naziva zvanična ili preovladavajuća nauka (eng. mainstream science) u odnosu na, logično suprotnu, nepreovladavajuću (eng. non-mainstream science) nauku tzv. zemalja sa “naučne periferije” 16(Marušić, 1999) koje su demokratski nesigurne a u ekonomskom i socijalnom smislu ranjive;
  • prepreka u objavljivanju naučnih rezulatata rada je jezička barijera. Zna se da većina najznačajnijih naučnih časopisa potiče sa anglosaksonskog govornog područja ili izlazi na engleskom jeziku;
  • sem jezičke barijere, kao problem istraživanja u društvenim i humanističkim naukama Kovačević ističe dominaciju „policentričnosti“ gde je „Centar proučavanja, u slučaju postojanja nativne nauke …, najčešće, tamo gde je se proučavanje odvija“ (Kovačević, 2013, pp 170-171), za šta u globalnim okvirima ne postoji poseban naučni interes;
  • inovativna istraživanja i naučni rezulatati u prirodnim i tehničkim naukama nešto se lakše distribuiraju u međunarodnim bazama podataka u odnosu na rezultate istraživanja u društvenim naukama, ukoliko se prebrode sve ostale prepreke karakteristične za nauku i položaj nauke u zemljama u razvoju;
  • nedostatak dobre naučne prakse u zemljama u razvoju tiče se nedovršenog etabliranja nauke u nacionalnim okvirima, što domaćim časopisima ne obezbeđuje kvalitet, naprotiv (Marušić, 1999).

Bez obzira na to odakle naučni rad i rezultati rada potiču, potreba za naučnom komunikacijom je karakteristika svih „nauka“ i istraživača. Smatra se da se savremena nauka ne može se razvijati bez komunikacije između naučnika i interakcije među rezultatima istraživačkog rada njihovim publikovanjem u međunarodnim časopisima. Pored toga što je etička obaveza, publikovanje naučnih rezultata predstavlja pokazatelj kompetentnosti naučnika u određenoj oblasti, koje se u akademskoj naučnoj zajednici evaluira verifikacijom postignutih rezultata (i) prilikom izbora u više naučno i akademsko zvanje. Uvidom u univerzitetska pravila za napredovanje i izbor u viša akademska i naučna zvanja može se zaključiti da je značajan, ako ne i najbitniji uslov za izbor u zvanje određeni kvantitet radova objavljenih u časopisima koje referišu međunarodne baze podataka, što implicira da je svaka vrednost faktora uticaja (eng. Impact Factor „IF“ 17) zadovoljavajuća, bez obzira na ukupnu ili poziciju u užoj naučnoj kategoriji. Posledica pritiska kojem je podvrgnuta akademska naučna zajednica definisana je i kao „besmisao provincijalne idolatrije prema tzv. ISI listi koja nije reprezentativna za evropske društvene i humanističke nauke, a i u prirodnim i tehničkim naukama sadrži dokazane prevarantske časopise“ (Kovačević, 2013, p. 163).

PREDATORSKI ČASOPISI. Na Bilovoj listi (eng. Beall’s List) je od 2011. godine do 2016. godine dostignut poražavajući skor od 923 predatorska izdavača i 882 časopisa (Beall, 2016). Od ove godine na blogu (https://scholarlyoa.com/, 2016) dr Džefri Bil evidentira kidnapovane (eng. hijacked) časopise, kojih ima 101, i kompanije koje daju obmanjujuću metriku, odnosno lažirane naučne pokazatelje (eng. misleading metrics list) o radu istraživača, članku ili časopisu sa ciljem da žrtvu dovedu u zabludu. Ima ih oko 30. Ovi podaci nas vraćaju pomenutoj podeli na dve grupe, koncepte beskrupuloznih predatorskih časopisa i izdavača uz osvrt na ulogu istraživača/autora čija uloga u procesu publikovanja, takođe može biti posmatrana dvojako.18

Uloga autora je dvojaka: 1. autor može biti žrtva prevare predatorskih izdavača i 2. autor objavljuje rad u predatorskom časopisu sa namerom pribavljanja lične koristi koja se tiče napredovanja u karijeri, potrebe konkursanja za projekte i sl.

Prvu grupu čine časopisi, češće u otvorenom pristupu, koji za objavljivanje radova traže pozamašnu “kotizaciju” pri čemu se rad objavljuje brzinom svetlosti, uz zaobilaženje uobičajenih naučnih postupaka vrednovanja i kontrolu kvaliteta rada, kao što su nepostojanje odgovarajućeg ili nikakvog recenzentskog postupka, nekvalitetan sažetak, nekorektna klasifikacija radova i, uopšteno, vođenje nekredibilne uredničke politike. U opštem metežu i (ne)opravdanoj trci za brzim napredovanjem u akademskoj i naučnoj karijeri, posebno u zemljama u razvoju koje su, mahom, zemlje sa ne-engleskog govornog područja, ova vrsta predatorskih izdavača je našla plodno tlo za ostvarivanje dobiti na štetu kvaliteta i validnosti u publikacijama. Ovi časopisi se mogu naći u međunarodnim bazama podataka, pa čak imati svoj factor uticaja (eng. Impact Factor, IF). Najčešće su na dnu liste 19i isto tako često vremenom dolazi do njihove suspenzije. Neki od regionalnih časopisa su doživeli ovakvu sudbinu o čemu se dosta govorilo i pisalo u medijima. Deo naučne zajednice je objavljivanjem radova u njima sebi “završio posao”. Do retrospektivne provere stečenih zvanja u tim slučajevima nije došlo, a verovatno nikada neće ni doći. Neretko se povodom ovih afera moglo pročitati da bi bilo teško dokazati postojanje radnji koje su suprotne od časnih. Sa druge strane, autorima radova u tim časopisima je ostao popriličan teret sumnje u njihov rad i karijeru.

Drugu grupu čine oteti, hakovani, kidnapovani (eng. hijacked) časopisi (Sl. 1). Web stranice otetih časopisa su očigledno zlonamerne, jer otimaju (lažiraju) identitet autentičnog časopisa sa namerom da za određenu “kotizaciju”, brzo ili relativno brzo objave naučne radove i ostvare profit. Neke od tih stranica su prepoznatljive po jezičkim i gramatičkim greškama ali ima i prilično sofisticiranih strana, koje besprekorno oponašaju web strane originalnih časopisa. Publikovanje u kidnapovanim časopisima rezultira dovođenjem u pitanje naučnog kredibiliteta autora, uz finansijski gubitak za plaćanje troškova objavljivanja. Česta su upozorenja i preporuke autorima da provere regularnost web strana i autentičnost časopisa kojem nameravaju da pošalju svoj rad, da ne bi postali žrtve prevare. Globalna diskusija u vezi sa “otetim” časopisima se razvija u pravcu koji značenjski odražava stav “zvanične” ili preovladavajuće nauke (eng. mainstream science), a koja navodi (ne)kompetentnost istraživača iz nepreovladavajuće (eng. non-mainstream) nauke pri izboru izdavača i (ne)pravljenju razlike između naučno respektabilnih i pseudo-naučnih časopisa.

Sl. 1. Bilova lista otetih časopisa (eng. Beall’s hijacked list). U levoj koloni su naslovi otetih časopisa a u desnoj su origanilni naslovi časopisa (PrintScr), 7. May 2014. https://scholarlyoa.com/?s=glasnik, (pristupljeno 20. februara 2016. god.)

Ako časopise i izdavače nazivamo predatorskim, da li se autor može nazvati predator? Teško je opravdati autore koji radove objavljuju u predatorskim časopisima. Može li ih amnestirati neznanje ili nepoznavanje prilikom uplaćivanja već pomenute “kotizacije”? Nepriznata i prevaziđena, a beskrajno zanimljiva disciplina etnopsihologija kaže da nas je malo takvih na prostorima Bivše. Iako blog uvaženog borca za otvoren pristup naučnim inormacijama dr Bila nije pokriven bilo kakvom pravnom regulativom, bar ne kod nas, a poznat je i priznat mehanizam za proveru autentičnosti časopisa i izdavača, te stoji kao fakat koji obavezuje i naše visokoškolske i naučne institucije da svojim istraživačima kontinuirano skreću pažnju na mogućnost prevare ili u suprotnom slučaju, proverljivost prevare. Objavljivanje u tzv. predatorskim časopisima donosi samo bruku i korist, a ako se sve potiho izvede samo korist, uglavnom. Još kad prođe malo vremena, pa uvaženi propara nosem oblake, dokaz je da je lažov poverovao u svoju laž… Treba da se zna da neko ipak zna, u ovom tekstu i slučaju bibliotekar, bar jedan. Iako je, u našim uslovima, značaj tog spoznanja upitan.

U suštini dobru nameru ovog teksta potkrepljuje mišljenje da se vrhunski naučni rezultati dobijaju najčešće daleko odavde i svakako se vide kao rezultat ukupnosti različitih istraživačkih ideja i dostignuća, pa shodno tome i ovdašnjih, a ne kao doprinos isključivo jednog izolovanog tima ili istraživača bilo gde. Činjenica je da nevelika sredstva koja se izdvajaju za nauku ne daju sjajnu sliku o naučno-istraživačkim rezultatima u zemlji. Sa druge strane, istraživači su dužni da ispune jedan od kriterijuma za izbor u akademsko zvanje objavljivanjem dva rada u časopisima koji se nalaze u međunarodnim bazama podataka što zahteva manji trošak i brže rezulate nego što bi to dala dugogodišnja naučna istraživanja čiji se rezultati takođe moraju objaviti negde. Ova mogućnost može značiti lansiranje snalažljivih pojedinaca, što nije garancija vrhunskog poznavanja neke naučne oblasti. Snalažljivost pojedinaca donekle se prepoznaje uvidom u radove koji imaju u proseku par stranica, recimo pet i manje, uključujući apstrakte i popis korišćene literature sa, po pravilu, mnoštvom autora, neretko znatno više nego što rad ima strana. Ipak, jedan kratak naučni rad koji je napisalo mnoštvo autora automatski ne znači da su u pitanju bilo kakve neregularnosti.

Sl. 2. Oteti (eng. hijacked) crnogorski časopis Glasnik odjeljenja prirodnih nauka, CANU: http://www.opncme.com/index.php/archieve-of-journal , PrntScr (pristupljeno 20. februara 2016. god.)

NAŠ ČASOPIS NA BILOVOJ LISTI. Akademski svet u poslednje vreme trpi i pati od predatorskih časopisa i izdavača koji dovode u pitanje pouzdanost naučnih publikacija. Da li pati i crnogorska naučna javnost? Kao kuriozitet neizbežno je spomenuti podatak da se na blogu dr Bila našao i jedan crnogorski časopis (Beall, 2014). Časopis je kidnapovan, a hijacked verzija se nalazi na adresi http://www.opncme.com/ (Sl. 2). Radi se o otmici identiteta časopisa Crnogorske akademije nauka i umjetnosti. Iskorišćeni podaci su netačno preneti pa naslov glasi “ODJELJENJA PRIRODNIKH NAUKA CRNOGORSKA AKADEMIJA NAUKA I UMJETNOSTI GLASNIK” sa tačno navednim ISSN 0350-5464. Zna se da se autentična verzija časopisa ne nalazi u referentnim međunarodnim bazama podataka, ali motiv za “otmicu” verovatno postoji.

DOBRA NAUČNA PRAKSA. Iako sav do sada ispisani “tok misli” jedva da ima poentu, jer se nalazi na ovoj belini papira/ekrana isključivo da bi se konstatovalo stanje i možda otvorile, mada je sumnja u to otvaranje gotovo nepobediva, teme sa problemima koje treba rešiti i jasno normirati, odnosno postaviti precizne kriterijume za vrednovanje naučnog rada u procesu sticanja akademskih i naučnih zvanja. Posebno je važno obratiti pažnju i napraviti distinkciju u vrednovanju/bodovanju naučnih radova u prirodnim i tehničkim sa jedne i društvenim naukama sa druge strane, kao i u različitim umetničkim disciplinama, uzimajući u obzir različitost mogućnosti njihovog prezentovanja u mahom stranim časopisima. Neophodno je da razvojna i naučna odeljenja/odbori akademskih institucija donesu dugoročne strategije i preduzmu konkretne preventivne mere kojima se dvosmerno sprečava predatorska praksa u publikovanju, kako izdavača tako i autora. Strategijom treba obuhvatiti bibliotečke kapacitete i ljudske resurse u bibliotekama, s obzirom na činjenicu da se bibliotekari kontinuirano obučavaju i prate savremene tokove ne samo u okviru struke već i u širem kontekstu nauke o informacijama.

U aktuelnim ekonomskim, društvenim i izazovima u domenu kulture, bibliotekarstvo je dobilo priliku da postane moćan alat za organizaciju, pretraživanje, prenošenje i diseminaciju informacija u “univerzumu informacija” u realnom vremenu. Bibliotečko-informacione usluge obuhvataju sve širi dijapazon koji pretpostavlja razvoj menadžmenta znanja u bibliotekarstvu, čija je suština “u prikupljanju i korišćenju učenja, stručnosti i razumevanju pojava, kao i informacija” (Brofi, 2005, p. 55). Uspešno upravljanje znanjem i obezbeđivanje obaveštenosti, poznavanje naučnih baza podataka u komercijalnom ili otvorenom pristupu i praćenje “tržišta i trgovine elektronskim informacijama” (Le Koadik, 2005) su merilo kvaliteta poslovanja (i) u savremenom bibliotekarstvu. Organizovanje i kontinuirano održavanje radionica o informacionoj pismenosti, kriterijumima i mehanizmima provere kredibilnosti izdavača, evaluaciji i metodama izbora odgovarajućeg časopisa sa širokom “vidljivošću”, boljim faktorom uticaja i etičkim kriterijumima kao značajnoj paradigmi u nauci, stvorilo bi suštinski zdrav pristup publikovanju naučnih radova u legalnim publicističkim okvirima.
Iz navedenog proizilazi da su granice tradicionalnog bibliotekarstva odavno probijene i da se istraživačkim radom bibliotekara i sistematizacijom relevantnih podataka u procesu publikovanja naučnih radova, od autora, preko izdavača do krajnjeg korisnika, bibliotekari bore za odgovarajući status profesije u realnom vremenu.

 

UMESTO ZAKLJUČKA. Nauka, integrisana u društveni i ekonomski razvoj, beleži porast istraživačkih aktivnosti koje se publikuju. Kvantitet naučnih radova doveo je do brze reakcije sajber kriminala kroz pojavu predatorskih izdavača. I pored ekspanzije predatorskih časopisa kao negativne pojave u nauci kao plemenitoj civilizacijskoj tekovini, Džefri Bil, bibliotekar i istraživač, u svojoj misiji zastupa osnovno načelo nauke, a to je slobodan pristup znanju i neograničen pristup digitalnim sadržajima naučnog karaktera. Na kraju, u neobičnoj asocijaciji i poređenju koje sledi, može se reći da profesija, ranije nazvana magičnom, predstavlja dobro u večitoj borbi protiv suprotnosti. Dakle, trebalo bi misli, samo u ovom kontekstu, osloboditi fleševa scena o nesrećnoj sudbini biblioteke i bibliotekara iz filma “Ime ruže” snimljenog po istoimenom, sjajnom romanu Umberta Eka koji u istom reče “Mi živimo za knjige. Blažena je to misija u ovom svetu u kojem vlada nered i propadanje”.

 

Literatura

  • Beall, J. (2014) Hijacked Journals [online] dostupno na: https://scholarlyoa.com/?s=glasnik, [pristupljeno 17. februara 2016].
  • Beall’s List of Predatory Publishers 2016, (2016), [online] dostupno na:http://scholarlyoa.com/?s=2016, [pristupljeno 23. februara 2016]
  • Beall, J. (2012) Predatory publishers are corrupting open access, 13 September, Nature 489 (7415), p. 179, [online] dostupno na:http://www.nature.com/news/predatory-publishers-are-corrupting-open-access-1.11385 [pristupljeno 1. februara 2016]
  • Berger, M., Cirasella, J. (2015) Beyond Beall’s List, College & Research Libraries News, 76, (3), pp. 132-135. [pristupljeno 20. februara 2016].
  • Brofi, P. (2005) Biblioteka u dvadeset prvom veku: nove usluge za inormaciono doba, Beograd: Clio
  • Filipi Matutinović, S. (2014) Naučne informacije u Srbiji, protok, dostupnost, vrednovanje, [online] dostupno: http://kobson.nb.rs/upload/documents/oNamaPredavanja/PR2014TekstZaDoktorante.pdf[preuzeto 12. februara 2016].
  • Kovačević, I. (2013) Lažne dileme srpskih društveno-humanističkih nauka, Antropologija, 13 (3), pp. 163-175.
  • Le Koadik, IF. (2005) Nauka o informacijama, Beograd: Clio.
  • Lukić, Tin et al. (2014) Predatory and Fake Scientific Journals/Publishers A Global Outbreak with Rising Trend, A Revie, Geographica Pannonica, 18 (3), pp. 69-81, [online] dostupno na: http://www.dgt.uns.ac.rs/pannonica/papers/volume18_3_3.pdf [preuzeto 4. februara 2016].
  • Ljubanović, G. (2012) Računarski pismeni i informaciono nepismeni, Komunikacija – interakcija – akcija: elektronski zbornik radova sa konferencije “Komunikacija – interakcija – akcija”, održane 8. 12. 2012. godine u Beogradu, Beograd: Društvo školskih bibliotekara Srbije, pp 7-13, [online] dostupno na: http://skolskibibliotekari.edu.rs/sajt/images/dokumenti/Zbornik/KIA_zbornik.pdf[preuzeto 12. februara 2016].
  • Marušić, A., Marušić, M. (1999) Small scientific journals from small countries: breaking from a vicious circle of inadequacy. Croatian Medical Journal 40 (4), pp. 508-514.
  • ODJELJENJA PRIRODNIKH NAUKA CRNOGORSKA AKADEMIJA NAUKA I UMJETNOSTI GLASNIK (2015) [online] dostupno na: http://www.opncme.com/, [pristupljeno 23. 2. 2016]
  • Portal znanstvenih časopisa Republike Hrvatske (2007) O hrčku, Što je otvoreni pristup? [online] dostupno na: http://hrcak.srce.hr/index.php?show=text&str=vise, [pristupljeno 17. februara 2016].
  • Scholarly Open Access (2016) Critical analysis of scholarly open access publishing, [online] dostupno na: http://scholarlyoa.com/ [pristupljeno 23. 2. 2016].
  • Šipka, P. (2001) Nauka u Srbiji – u susret evaluativnoj državi, Centar za evaluaciju u obrazovanju i nauci, Elektronski radni dokumenti, ERD 01/01, [online] dostupno na: http://ceon.rs/pdf/eRD1.pdf [pristupljeno 24. 2. 2016].